"Nemoj jesti te mesne okruglice, u redu. U njima je kemikalija."
Često čujemo takve riječi. Da, polpete se mogu zamijeniti čilokom, pempekom, prženim jelima i drugim. Uključujući grickalice za školsku djecu, kada su mame savjetovale svoju omiljenu djecu: "Ne grickajte, da, postoje kemikalije."
Kemikalije, posebno na ovih dana, je prirodna stvar koja se nalazi u hrani, posebno u hrani koja uključuje prerađenu hranu. Službeni naziv je Food Additives ili se češće naziva BTP. Uredba ministra zdravstva broj 33 iz 2012. navodi da je BTP sastojak koji se dodaje hrani kako bi utjecao na prirodu ili oblik hrane.
Ovo je često nesporazum. Kao da je bilo koja kemikalija dodana hrani pogrešna. Uključujući mecin alias MSG. Zapravo, BTP je rezultat ljudskog rada koji je namijenjen i za dobrobit bližnjih. Jednostavno rečeno, BTP je proizvod napretka u prehrambenoj tehnologiji. Upravo s BTP-om možemo jesti više vrsta hrane.
Najjednostavniji BTP je npr. konzervans. Bez ove vrste kemikalije neće nam biti lako pronaći instant hranu u minimarketima. Isto tako sa zaslađivačima i pojačivačima okusa. Sam BTP ima uvjete koji moraju biti ispunjeni. Prvo, BTP nije namijenjen za izravno konzumiranje.
Naziv je također dodatni sastojak, pa njegova funkcija nije da se konzumira izravno. BTP također može imati ili ne imati nutritivnu vrijednost, koja se namjerno dodaje hrani, u tehnološke svrhe u proizvodnji, preradi, tretmanu, pakiranju, pakiranju, skladištenju i/ili transportu hrane. Cilj mu je proizvesti ili se očekuje da će proizvesti komponentu ili utjecati na svojstva hrane, bilo izravno ili neizravno.
Dakle, još jednom svaki BTP mora imati svoju upotrebu. Nemoguće je da proizvođači stavljaju čudne stvari u hranu ako nije korisna. Još jedna stvar, prema propisima, BTP ne uključuje kontaminante ili sastojke koji se dodaju hrani radi održavanja ili povećanja nutritivne vrijednosti.
Dakle, ovako, uz dodatak BTP-a, nadamo se da će se sadržaj nutritivne vrijednosti u hrani moći održati ili će se povećati kvaliteta roka trajanja. Također može biti da je hranu lakše poslužiti s njenim jedinstvenim oblikom, teksturom i okusom.
Ili također uz prisutnost konzervansa BTP-a, nadamo se da će rok trajanja biti duži kako bi hrana iz tvornica u Cikarangu mogla stići u Papuu, a da prije toga ne mora biti ustajala. To uključuje sprječavanje nesmetanog djelovanja mikroorganizama koji oštećuju hranu.
Drugi primjer korištenja BTP-a je da se prehrambeni proizvod učini hrskavim ili mekim u ustima. Obična čokolada s čokoladnim želeom ima drugačiji osjećaj, zar ne? Ima onih koji vole čokoladu, ali ne vole žele, i obrnuto. Ovakvu vrstu naravno proizvođači hrane moraju prihvatiti.
Ovaj BTP se smije koristiti samo ako ne prelazi ograničenje maksimalne upotrebe u kategoriji hrane. Pravila možemo vidjeti u nizu Pravilnika voditelja Agencije POM o raznim vrstama aditiva u hrani.
Neke vrste BTP-a koje su regulirane su umjetni zaslađivači, sredstva za želiranje, sekvestranti, plinovi za pakiranje, emulgirajuće soli, potisni plinovi, sredstva protiv pjene, premazi, razvijači, sredstva protiv zgrušavanja, zgušnjivači, učvršćivači, regulatori kiselosti, tretmani brašna, nosači , ovlaživači, karbonizirajuća sredstva, do okusa.
Za hranu koja sadrži BTP, morate uključiti BTP koji se koristi na etiketi. Čak i za antioksidanse, umjetna sladila, konzervanse, boje i pojačivače okusa, naziv vrste BTP-a i poseban indeksni broj za boje moraju biti uključeni.
Dakle, ako slučajno vidite natpis 'Sadrži umjetne zaslađivače, preporuča se da ga ne konzumiraju djeca mlađa od 5 (pet) godina, trudnice i dojilje', to nije izmišljeno od strane proizvođača, već je doista zahtijeva vlada. Ili također u prerađenoj hrani koja sadrži umjetne zaslađivače kao što je aspartam, često čitamo upozorenje 'Sadrži fenilalanin, nije prikladno za oboljele od fenilketurizma'.
Ono što je zapravo opasno je ako je upotreba BTP-a prekomjerna ili materijali koji se koriste nisu prehrambeni aditivi, već tekstilne boje ili konzervansi za leševe. To je jednostavno pogrešno. Opet, nisu sve kemikalije u hrani štetne. Da vidimo koji su sastojci.
Jedna stvar na koju bismo trebali obratiti pažnju je prihvatljiv dnevni unos (ADI), što je maksimalna količina aditiva u hrani u miligramima po kilogramu tjelesne težine. Može se konzumirati svaki dan doživotno, bez ikakvih štetnih učinaka na zdravlje.
Obično proizvođači ove materijale uključuju u vrlo dalekoj granici od ADI-ja, ali ima i onih 'dovoljnih'. Poanta je ista, nemojte pretjerivati. Ta vrsta kontrole koju moramo usaditi u sebe, obitelj i bližu okolinu, kako bismo postali pametni potrošači.
O da, da biste mogli imati takve sposobnosti kontrole, navika čitanja etiketa doista je najobaveznija stvar. Budimo zajedno pametni potrošači!
